Pjesma za Tošu Proeskog

agapi · agapi on uto lis 16, 2007 2:08 pm

Pjesma za Tošu Proeskog

O, nepojmljivosti
u ljupkim laticama listopada...
Ponekad rijetki među ljudima
padnu u prejak bljesak svjetala
i čudno se onda sunovrate
plamne kočije energija
u nešto nalik ponorima
u nešto poput sna.
Mjesec meka dlana
je jutros zalepršao poput maramice
na tavanskom prozorčiću nepovrata.
Duboko dolje u dušinim podrumima
tužna, pretužna glazba s radija.
Mladog je glazbenika u onu bijelost tišina
iz tople krhkosti tijela ponijela
Kraljica Namjernih Slučaja.
Kao da se u njega bila zagledala.
Vječnost je zastala u hrđi
prastarog sata.
O, zar je još ima?
Ili su samo zvona postojanja
prejako zaljuljana?
Trudim se vjerovati
u pravednost Velike Svemoći
i bajku o božjem nestrpljenju
da nešto prošapne posebnima.

Divna li dana za
prhnuti u beskraj
trenutkom leta
poput otkinuta lista
u kretnji listopada.
Divne li mladosti
što već posta legenda.
Divnih li, predivnih
dušinih svjetala...

Putuj spokojno
u Visoka Bijela Plandišta,
Ti što si platio cijenu
prevelika dara,
a nama što ostajemo
pjevat će tiha noć
jesenska,
da smrt je
ljudska
višnja
svevišnja
prevelika
tajna.

zd