Dobrodošli u prostore sjećanja, ljepote, čežnje, nemira...

u vrime prije sna

uranjan u more uspomena. na dah.

ne, nije me strah.

neću izgubit zrak.


to sasvin dovoljno je
da ti nacrtan joči po sićanju.


i smiješak, naravno.


s puno žara nastaje portret jubavi u pijesku.

dura.

ne odnose ga vali.

ka da je stvaran, ka da nije rođen iz uspomena.

isprepliću se vrimena, događaji, judi, stvari.

samo more zna šta nas još sve čeka...

tonen u san,

sutra je novi dan!

XVII oli Nada Magazin

Baš ta

Ti. Koji sad ovo čitaš. Tko si ti? Poznajemo li se? Ili lakše - poznaješ li ti sebe? Hajde, opiši se malo, upoznajmo se, dođi i ti u moju priču. Nabroji mi prvih pet osobina kojima se opisuješ. (Ili kojima bi te opisali starci kad ih spopadnu slične želje za darivanjem.) Sve krasno, jel' da?

* * * * *
Strašni smo - ti i ja.
Mi, veliki, divni, plemeniti ljudi. Znam, nismo uvijek, ali trudimo se. Tako nas barem On uči.
I opet mi se misli vraćaju na Luciju. Na sve one Lucije koje prođu našim brzim životima, a da ih ne stignemo bolje ni pogledati. Ili čak i pogledamo, ali, Bože moj, kamo bismo došli kada bismo se oko svakoga trudili? Pa mi smo ipak civilizirani ljudi i ne možemo sad baš biti društveni sa svima. Bližnji? Ma sve je to O.K., zapovijed ljubavi itd. - no, i pojam bližnjega ima svoje granice. Zar ne? Svakako. Dok nas tragedija ne pouči drukčijem.
Trebaju li nam doista Lucije da bismo konačno počeli primjećivati ljude oko sebe, prilaziti im naprosto zato što smo baš njih i baš sada zamijetili u gomili? Ili zato što nam se učinilo da smo im baš sada potrebni? Trebaju li umirati Lucije da bismo mi oživjeli neposrednost?
Još uvijek mislimo - ima vremena, već ću nekako svrnuti oko na toga i toga, već ću jednom progovoriti koju s njim, već ću mu jednom oprostiti, možda mu jednom kažem što iskreno mislim o njemu… I stalno odgađamo. A vrijeme lijepo neprestano prolazi još nam se smije onako usput misleći: ''Mogli ste me i bolje iskoristiti!''
Doista, koliko vremena potrošimo u praznom hodu kada se bojimo ili jednostavno odbijamo upoznati dušu čovjeka pored sebe. A zaboravljamo da svak' nosi nešto od Dobroga u sebi. Netko možda i ne previše, ono je u njemu sasvim nezamjetljivo ispod naslaga zloče ili plahosti, no ipak - tu je. Prihvaćanjem i ljubavlju ta mala duboko zakopana klica dobiva poticaj za rast. A tek upornim i pažljivim uzgojem… Dobro, koje je u početku bilo skriveno, polako prilazi površini i postaje vidljivo. Svijet dobiva novu svjetiljku koja možda na nekom drugom ponovi postupak svoga rađanja. I tako se sve širi dalje. I mi mijenjamo svijet. Zvuči li vam previše idealno? Naivno? Može biti. No, na sreću, postoji jedan dio svijeta koji sasvim sigurno možemo promijeniti. Sebe same. A, to je već jako puno.
Pa krenimo onda u potragu za Dobrim. Možda prvo baš u tom svijetu koji jedva čeka da ga otkrijemo ljudima. Neka barem naše vlastito Dobro postane vidljivo. Baš onim ljudima koji su nas baš danas onako uspješno izludili. Nadam se da to nisam bila ja. No, ako i jesam, baš vam opraštam što vam idem na živce. I baš mi je drago što ste ovo štivo pročitali do kraja. I baš … ma baš je Dobro!


Enes Kisevic

di je jubav? - pita je mornar svoju malu o' palube.

kako mu odgovorit, šta reč?

smislila je nešto lipo i napravila to.

šta, a?

nasmijala mu se na vratima njegovoga broda i rekla mu:

- pojubi me.

eee, toliko ga je ti dan smantala da je zaboravija takujin u kabini kad su otišli na kopno i poslin se vraća po njega.

proč će dani, proč će i godine, a oni njen osmijeh će mu lipo uvik tot stat, neće ga zaboravit, čuvat će ga na svakon vijađu na koji pođe.

eto, tot je jubav, oko tebe, samo tribaš dobro gledat, e...

i vidit pravi osmijeh.

onaj iskreni, e...

by XVII

Tvoje tužne pesme Aurora

Gdje li su sada prijatelji dragi
nasmijana lica
raširene ruke
zar ne čuju da sviraju gitare
zar ne čuju da zvone pjesme stare
u tihom djelu grada.

A iznad mora
a iznad mora budi se nova zora
i netko pjeva
te tvoje tužne pjesme Aurora

Rekla si ne idi i ja rekoh tada
da nikada poći neću
treba mi neka duša
slična ovoj mojoj
netko ko bos trči po cvijeću
netko čija ruka zna da slika
netko čije srce zna da piše
netko tko i negdje daleko
u istom ritmu kao ja diše

A iznad mora
a iznad mora budi se nova zora
i netko pjeva
te tvoje tužne pjesme Aurora

Natalija Cajić